Još jedan isječak iz neobjavljene knjige «Tako je trabunjao .....  (naslov znate)

.... da... tri dana sam bio u inozemstvu... jedan dan mjerilo nam ICQ... meni je manji od broja cipela i nije mi uopće jasno zašto sam pozvan. Zabuna neka, biće. Nema veze, ionako oni sve plaćaju. I tako... Ma, neću vam reći koliko sam bodova osvojio na tom testu inteligencije gdje se okupila sve sama međunarodna elita. Nas 19 ! Tamo sam se uvjerio da svijetu treba malo više genija. Stvarno nas malo ima!

Pao sam na tom testu. Proklete stolice! Samo da znate... oba boda su bila potpuno zaslužena. Imao bih ja i tri boda al' me bilo sramota odgovorit' na jedno pitanje..

Piše 'vako: Uvećanica za Merkur - ......................... Merkurčina?! hm.. ma neću stavit .... ionako sam odgovorio na ona prva dva pitanja. Od njih 200. Nisam stigao odgovoriti na ostalih 198, isteklo vrijeme... kažu. Imam ja sat, al' ne kužim koje je ovo vrijeme došlo. Zadržao sam se dosta na pitanju: Što je to? Ovca je, a koza nije!?

Sjećam se još jednog pitanja... ovako nekako: Što je to? Niska, ima je svuda, zelene je boje i ima šest kotača. Ja k'o iz topa napišem TRAVA. Da.. mislim se... niska je, ima je svuda, zelene je boje. A za kotače se valjda zajebavaju. Napisah trava... a onda to precrtah... Mrzim kad me navlače na opijate... makar ih neki smatrali i lakim drogama. Dok sam precrtavao riječ t r a v a, mislio sam si... Nije sunce sve što sija i otvara se kvakom. Ajme. Puka sam ka' kokice... Kad će ovo testiranje završit'? Opet me uhvatilo... Čujem zečeve kao i jučer.

                        Poslije testiranja priđe meni ljepotica iz ispitne komisije. Lijepa, plava kokica, zelenih okica... hm.. manekeka bi trebala bit' ... uopće ne znam što ona ovdje radi. Biće da je zabunom došla ka' i ja. E.. pita ona mene nešto na njemačkom. Nisam razumio, al' sam joj na čistom engleskom odgovorio:-«Da, dajem se! I ne zovem se Ines!»

Skužila je mala da natucam engleski pa mi reče da je gledala moje odgovore i pita me ...da jesu li meni svi kod kuće. Rekoh :-«Bili bi da nisam ja ovdje» .. i namignem joj... a ona blis... na leđa. Poslije su je polijevali vodom. Ne znam zašto se srušila, al' sam se nekako ja osjećao.. ono... ponosno! Da.. samo jedan moj mig čuda radi! Osjećao sam se k'o snajperista. Samo namignem i oborim s nogu. Žao mi je što mi nisu prišle tri kokice... osjećao bih se k'o mitraljezac. Stajao sam pokraj tih ljudi što su malu polijevali vodom i mislio si ... eh, ljepotice u svakom ratu najbolje je biti promašen slučaj. Vidiš da ja na pravo mjesto ciljam. Što bih tek bilo da sam upotrijebio metak. Jebate... oživljavali bi te elektro-šokovima.

I tako... dok sam ja stajao, a ostali se ustrčali priđe meni neki lik... ( biće valjda ravnatelj ustanove ).... i pita što se dogodilo. Rekoh:-«Samo malo... moram četiri puta razmisliti prije nego ništa ne kažem!»

                        Poslije me ta ljepotica zvala na večeru. Odbio sam. Više mi je odgovarao doručak. Al' bila je uporna pa sam izišao s njom... pričala mi neke čudne viceve... ovako nekako ide jedan:

**Ide podmornica pustinjom, sretne sovu i upita: Koliko je sati? Sova izvadi toplomjer i kaže: Četvrtak!**

Gledala me to veče širom otvorenih zelenih prekrasnih očiju, pitala me ... Dal’ tamo gdje tikve cvjetaju pametni ljudi proces ometaju? Rekoh joj: - “Da ti kažem istinu ne bi mi vjerovala, a sad sam previše umoran da smislim neku originalnu laž.” Govorila je da sam malo čudan... slatko čudan. Rekoh... pa šta onda ako zalijevam cvijeće praznom kantom. To ne znači da sam ja lud, već da je cvijeće plastično.

Vrijeme provedeno s njom od večere do doručka neću opisivati, sami si to u svojim mislima predočite. Jeste? Ma, sram vas bilo!

Prijepodne odvela me u crkvu... hm.. malo mi bila čudna ta njena želja da me u crkvu odvede.. neće valjda tražiti i tamo da rečem DA! I tako... Neki tip iza nas u trećem redu, za vrijeme mise zapali cigaru. Toliko sam se zgrozio nad tim činom da mi je ispala flaša piva iz ruke.

Poslije smo šetali... i navečer se oprostili... Rastanak neću opisivati jer rastanke mrzim iz vrha duše, a šetnja je bila kao i sve druge šetnje... lijepa i pomalo zaboravna.

I evo me tu.. vratih se sinoć.. Doletjeh iz Njemačke. Bio sam u Stockholmu!! Još i sad me ruke bole. Letio sam dugo... put je bio dug. Došavši ovdje ... shvatih da sam cijelo vrijeme letio u krug.

                                         ( nastavlja se .... nikad, a možda ni tad )

Kada bih svoj život mogao ponovo proživjeti, u sljedećem bih pokušao činiti više pogrešaka, ne bih se trudio da budem tako savršen, više bih se opustio.

Bio bih gluplji nego što bijah zaista, vrlo malo stvari ozbiljno bih shvaćao. Bio bih manji čistunac. Više bih se izlagao opasnostima, više putovao, više sutona promatrao, na više se planina popeo, više rijeka preplivao. Išao bih na još više mjesta na koja nikada nisam otišao, jeo manje boba, a više sladoleda, imao više stvarnih, a manje izmišljenih problema.

Ja sam bio od onih što razumno i plodno prožive svaku minutu svog života; imao sam, jasno, i časaka radosti. Ali, kad bih se mogao nazad vratiti, težio bih samo dobrim trenucima. Jer ako ne znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo; Nemojte ih propuštati sada.
Ja sam bio od onih što nikada nigdje nisu išli bez toplomjera, termofora, kišobrana i padobrana; kad bih mogao opet živjeti, lakši bih putovao.

Kada bih ponovo mogao živjeti, s proljeća bih počeo bosonog hoditi i tako bih išao do kraja jeseni.

Više bih se na vrtešci okretao, više sutona promatrao i s više se djece igrao, kada bih život ponovo pred sobom imao.

Ali, vidite, imam 85 godina i znam da umirem.

                                              Jorge Luis BORGES